Blagočestivi hrišćani!

Sveta Crkva, kao ustanova Božja, po navedenome obećanju Hrista Spasitelja, iako se po gdje kad ljudskim nasiljem mogla pokolebati i uznemiriti, ali nigda ne može propanuti, samo ako njeni duhovni sinovi budu poslušni njenijem svetijem ustanovama.

Ovo svečano obećanje Spasiteljevo u potpunome smislu osvjedočilo se je i na našemu srpskome narodu, jer sv. pravoslavna naša crkva, svojom čudotvornom moći jedina je spasla živu crkvu, srpski narod, kroz vjekove njegovoga teškog iskušenja.

Kada je politički život srpskoga naroda tuđoj nadmoćnijoj sili podlegao, ostala mu je jedina moralna snaga, snaga crkve i sv. vjere njegove. Ova duhovna snaga krijepila ga je da ne izgubi svijest o svojoj narodnosti.

Naši sv. manastiri, koje su negda podigli srpski vladari i velikani, bili su nepobjedimi duhovni bedemi koji su svojom moralnom snagom zaklanjali i čuvali postradali srpski narod da ga konačno ne uguše mutni talasi tuđega nasilja i da ga ne stropoštaju u duboki okejan vječite njegove propasti.

Slavni gospodar Zete, današnje Crne Gore, Ivan Crnojević, ostavši još jedini usamljeni sirak bez igđe ikoga, osim Boga velikoga, potisnut od kletog neprijatelja, sa jednom šakom jadne izmučene srbadije crnogorske, ukloni se u ove naše tvrde planine, da u njima čuva potonju iskru srpske slobode.

On, sa sobom zajedno, iz prekrasnijeh zetskijeh ravnica ovamo prenese i sv. stolicu zetskijeh mitropolita, kako bi njegova viteška preduzeća krijepile i potpomagale sv. molitve ovijeh duhovnijeh pastira i služitelja sv. oltara Gospodnjega.

Ovaj slavni muž Ivan Crnojević, znajući da je i najjača ljudska snaga bez pomoći Božje ništavna, zato, s blagoslovom ondašnjega mitropolita u tvrdome nadanju na pomoć Božiju, na Cetinju podiže manastir, pa sebe i svoj maleni, ali junački i pobožni narod preporuči zaštiti svemogućega Boga.

Viteški ovaj vladar raspirio je ondje vatru sv. pravoslavne vjere i srpske misli koja je sa visokoga Lovćena napajala pobožnošću duhovne sinove sv. pravoslavne crkve i zagrijavala srpska prsa, te su junački razbijali one crne, mutne i neprijateljske tmine koje su pritiskivale unaokolo sve srpske pokrajine.

No, iako je toj Crnojevićevoj zadužbini suđeno bilo da se njene, kao i mnogijeh drugijeh srpskijeh znamenitostih spoljne zidine poruše i podlegnu nepravednome nasrtaju tuđega nasilja, ali opet neispitani promisao Božji, po onome što je Spasitelj obeđao "i vrata adova ne nadvladat je neće", ne dozvoli da se s tijem pod gordijem Lovćenom konačno ugasi kanđelo sv. pravoslavne vjere i srpske nezavisnosti.

U doba tako teškog iskušenja, kada većna sve strane izmučenome narodu bijaše zašlo sunce njegovog slobodnog državnog života i kad mu jolš jedina nada na pomoć Božju ostala bijaše, u to tako mučno vrijeme, na ravnome Cetinju, pod vrhom visokoga Lovćena, pojavljuje se Bogom izabrani muž - vladika Danilo iz slavne kuće Petrovića-Njegoša. On, na razvalinama Crnojevićeve zadužbine, opet ponovo podiže manastir i na prestolu njegovog sv. oltara zapali luču spasitelne Hristove nauke.

Ovaj nigda neumrli muž u Cetinjskom manastiru okupi crnogorske sokolove, pa ih, kao duhovni pastir i gospodar Crne Gore, ohrabri i očeliči na viteško pregnuće da, pod zaštitom svemogućega Boga, brane svoju sv. pravoslavnu vjeru i srpsku slobodu. Te tako, pod sjenkom Cetinjskog manastira, a pod mudrom i junačkom upravom vladike Danila, razvi se srpska zastava sa devizom „Za krst časni i slobodu zlatnu”.

Pod tom nepobjedimom zastavom, jedan iza drugoga mijenjajući se na junaštvom proslavljenom prestolu Crne Gore, sada je po broju sedmi vladar - njegovo visočanstvo knjaz Nikola Prvi, koga slavna i virteška dinastija Petrović-Njegoša darova za sreću i blago srpskoga naroda.

Slavni gospodari iz uzvišenoga doma Petrovića, došljedni od Boga povjerenoj im teškoj ali svetoj dužnosti, puna dva vijeka, na čast i korist srpskoga naroda, slavno i ponosno nosiše zastavu srpske nezavisnosti. Oni, sa crnogorskim junacima, stopu po stopu, korak po korak, ispod teškog tuđeg jarma oslobađavaše srpske predjele i tako, pomoću svemogućega Boga, pred prestolom koga imali su vazda Božje ugodnike - srpske svetitelje, pa njihovom zaštitom, a i svojijem pregnućem, stvoriše prostorom malenu, ali junačkom slavom uveličanu nezavisnu crnogorsku državu.

Danas, srećno vladajući gospodar, njegovo visočanstvo knjaz Nikola Prvi, u mnogome bio je srećniji od svojijeh slavnijeh predaka. On je, pomoću Božjom i junačijem pregnućem svojim i svoje junačke vojske dvostruko uveličao svoju zemlju i pridobio joj je više tvrdijeh gradova i lijepijeh varoši. Pridobio joj je i odavno željeno srpsko Jadransko more i tijem narodu svome otvorio vrata za slobodni njegov saobraćaj sa ostalijem zemljama i narodima u bijeli svijet. Te tako, danas, hvala Bogu, nezavisnu srpsku zastavu viđamo gdje se ona, ako i na malijem ali crnogorskijem brodovima, vije u svijem pristaništima prostranoga Sredozemnoga mora.

U ovijem ratnijem tekovinama Gospodara našega, jedno od uglednijeh mjesta zauzima i slavni grad Nikšić, u kome se dana s nalazimo.

Njegovo visočanstvo Gospodar, da bi i vidljivoga dokaza svoje duboke blagodarnosti Bogu pokazao što mu je, kroz četrdeset godina njegove teške, ali, slava Bogu, srećne vladavine, vazda u svima njegovima djelima i preduzećima pomogao podigao je ovaj sveti i veličanstveni hram ovdje, u Nikšiću, kao mjestu gdje je On, na slavu Božju, oslobodio.

Da se ovaj sveti i veličanstveni hram posveti uspomeni sv. Vasilija Ostroškoga, čudotvorca, njegovo visočanstvo Gospodar zaželio je, s pogledom na to što su sv. ćivotu ovoga velikoga Božjega svetitelja pobožni i blagovjerni gospodari Crne Gore, sa svojijem vjernijem narodom, u teškijem danima, u svakoj opasnosti i nevolji, s vjerom i nadom na pomoć pritjecali, i on im je vazda pomogao.

Između mnogijeh drugijeh čudotvornijeh djela, koja je svetitelj Vasilije Ostorški vladalačkome domu Petrovića, a preko njega, narodu srpskome činio, on je svojom čudotvornom zaštitom spasao i velikoga vojvodu Mirka Petrovića, oca danas srećno vladajućega gospodara knjaza Nikole, kada je ovaj viteški junak, sa trideset svojijeh sokolova, 1852. god. iz zatvora Gornjega manastira Ostroga, branio viteški odbranio ovaj sv. manastir i u njemu svete moći Božjega ugodnika sv. Vasilija, da ih ne bi postigla ona ista sudbina, koja je sa Vračara duboko potresla svako srpsko srce i stužila svaku pobožnu hrišćansku dušu.

I tako, mi imamo mnogo nebrojenijeh primjera, da je ovaj Božji ugodnik sveti Vasilije vazda naš narod, u svakoj muci i nevolji, pratio i štitio, te ga danas, ne samo Crna Gora, nego i njene drage posestrime, sve ostale srpske pokrajine, kao velikoga čudotvorca, zaštitnika slave i tople mu molitve prinose.

Uzvišeni Gospodar naš ovu skromnu žrtvu, ovaj danas Bogu posvećeni hram, prinosi svemogućemu Tvorcu nebesnome i Njegovome ugodniku sv. Vasiliji, kao izraz svoje duboke i najtoplije blagodarnosti, što je svemogući Bog, svojom neograničenom milošću, kroz tako duge patnje srpski narod sačuva svoju svetu pravoslavnu vjeru i svoju narodnu svijest.

Pored ovakve svoje pobožne blagodarnosti Tvorcu nebesnome, Gospodar nije mogao zaboraviti da je njegova viteška država nikla iz mnogijem potocima prolivene junačke krvi, da su njeni tvrdi bedemi podignuti na gomilama junačkijeh kostiju koji su kroz dva puna vijeka, pod vladom njegovijeh slavnijeh predaka, i njegovom žrtvom panule za obranu sv. pravosalvne vjere i srpske nezavisnosti.

Niko ne može veće odanosti vjeri svojoj i rodoljublja domovini svojoj ukazati, nego kad ko za te dvije velike svetinje život svoj žrtvuje. Ni knjaz Nikola nije mogao većeg priznanja ukazati onima koji su za vjeru i otačastvo živote svoje dali, nego što im je ovako veličanstveni spome-nik u ovome hramu Božijemu podigao.

Ovo sv. djelo nj. v. Gospodara našega knjaza Nikole Prvog zaista je slavno i veličanstveno. Ovo je izraz njegove duboke hrišćanske pobožnosti, dokaz njegove neograničene blagodarnosti Bogu, uzvišen primjer poobožnosti za sadanji i buduće naraštaje dragoga mu i vjernog naroda i veliko priznanje i duboka zahvalnost vitezovima koji živote svoje za spas roda svojega dadoše.

Srcem i dušom radujmo se, blagočestivi hrišćani, što je svemogući Bog na maleni ali slavni i viteški presto Crne Gore podigao ovako velikoga i slavnoga muža, dobroga gospodara i mudroga vladara, koji se stara za sreću i blago dragoga mu naroda.

Sa nebesnih visina, s nama zajedno danas raduju se sve one tijelom mrtve, a dušom žive svete sjeni kojima je ovaj veličanstveni spomenik podignut. Da, njihova je radost zaista velika, jer im je danas ovdje knjaz Nikola zapalio kanđelo koje će za njihove duše, pred ovim prestolom Božjim, gorjeti sve do strašnoga suda Gospodnjega.

Ovo veliko i bogougodno djelo Gospodara našega, po svojoj ljepoti i veličini može se usporediti sa velikijema spomenicima i zadužbinama slavnijeh velikana iz svetoga doma Nemanjića, kao Hilendarom, Studenicom, Prevlakom, Žičom, Visokim dečanima, Moračom i drugima.

Ovo znamenito djelo, sa mnogima drugima koja je knjaz Nikola narodu svome kroz četrdeset godina svoje srećen vladavine učinio, upoređuju ga sa prvijema vladarima iz srpske prošlosti.

Djela su ova uzvišenoga Gospodara našeg dala i ukrijepila život našemu narodu, kao što će i u budućim naraštajima našima ona dati životne snage, koja će ih voditi sve višemu napretku. Jer, njih će povjesnica primiti, hraniti i slaviti, kao što ih danas svak živi od nas zna, osjeća i plod njihov uživa i sa oduševljenjem u srcu nosi.

Mi se danas ne divimo ovome veličanstvenome hramu, ovoj velikoljepnoj zadužbini uzvišenog Gospodara našeg, ovoj upravo reći zlatnoj kruni djela njegovijeh, nego se uz ovo divimo mnogijema drugima, velikijema, rodoljubivijema i bogougodnijema djelima njegovijem, kojima je zemlju svoju u svemu upravio.

Zato ja, sa ovoga danas osvećenoga mjesta, ispred ovoga svetoga prestola koji, prisustvom gospoda našega Isusa Hrista veže nebo sa zemljom i čovjeka s Bogom, obraćam se Tebi, o svemogući Bože, da ovu skromnu žrtvu koju ti danas prinese njegovo visočanstvo blagovjerni naš gospodar knjaz Nikola, primiš za sreću njegovu, njegovoga uzvišenoga doma, vjernoga i dragoga mu naroda srpskoga, koji ti se, Bože, moli, da dracjeni život ljubljenoga vladara njegovoga sačuvaš i održiš u bezgraničnoj svojoj milosti do najdaljih granica ljudskoga života, krijepka i djelotvorna, da još dugo proslavlja presveto ime tvoje i uveliča sreću naroda svoga, kao što je i do sada kroz dugi niz godina srećne vladavine svoje.

O, preblagi Bože! U Tvojoj vlasti stoje vremena i ljeta. Sačuvaj ovaj sveti hram Tvoj i, po onome što si negda premudrome caru Solomonu obećao, neka oči Tvoje na njega gledaju dan i noć, sve dokle god u Tvojemu vječnome carstvu ljudi bude življelo. Uši Tvoje, Bože, neka vazda budu okrenute na ovaj Tvoj sv. hram, kako bi slušao i milostivo primao molitve koje ti naš pobožni srpski narod u njemu bude prinosio.

Po sv. molitvama Tvojega ugodnika sv. Vasilija Ostroškoga, čudotvorca, o preblagi Bože, dugo poživi njegovo visočanstvo blagovjernoga i pobožnoga Gospodara našega knjaza Nikolu; poživi, Bože, njezino visočanstvo našu pobožnu i plemenitu knjaginju Milenu; Bože, dugo poživi i milostivo sačuvan uzdanice naroda našega njihova visočanstva prestolonašljednika knjaza Danila i knjaginju Milicu, poživi, Bože, i njihova visočnstva uzvišene knjaževe Mirka i Petra. Neka ih vazda, Bože, pokriva sv. blagoslov i rukovodi sv. Tvoja desnica, za sreću njihovu i naroda njihova.

Do skončanija vijeka, rukovodi, Bože, naš srpski narod u svemu onome čim se proslavlja sv. ime Tvoje, kome neka bude slava u sve vjekove - amin!

---